Kako pomoći ljudima koji su zbog rata bili primorani da napuste svoje domove

Prva stvar koju treba znati da biste adekvatno podržali ljude koji su bili primorani da napuste svoje domove: kad je osoba u opasnosti, ona pokreće tzv. režim preživljavanja – reakcije „bori se“, „bježi“ ili „zamrzni“, koje se kod ljudi manifestuju na različite načine.

Upravo zahvaljujući ovom mehanizmu, ljudi su mogli i uspjeli da odu i da se domognu relativne bezbjednosti. Problem je u tome što se taj mehanizam ne „isključuje“ automatski, već nastavlja da radi i kad se osoba nađe na bezbjednoj teritoriji. Interno raseljena lica i izbjeglice nastavljaju da „preživljavaju“ i na teritorijama na kojima se nađu u svojoj potrazi za utočištem.

Kako, dakle, pomoći i podržati ljude koji su napustili svoje domove i trenutno su interno raseljeni?

Pomozite im da se oporave, zadovolje svoje osnovne potrebe i da imaju malo mira za sebe, ako je moguće.

Ljudi koji vam dolaze dugo su bili pod vatrom, u hladnim prostorijama, lišeni sna, ili su spavali na podu, u velikim grupama, stisnuti među gomilom drugih koji su, baš kao i oni, pokušavali da prežive. Ta iskustva ostavljaju traga i očekivano je da se odraze na njihovo ponašanje kad se jednom nađu na sigurnom. Možda će govoriti previše glasno ili pak sporo i jedva čujno, možda će biti nervozni i osjećati se neprilagođeno, posebno prvih dana po dolasku. U ovom trenutku je najvažnije da im se pruži bezbjednost i uslovi za zadovoljenje fizioloških, osnovnih potreba. Pomozite im u tome. Mirno mjesto, na kojem će moći da provedu bar malo vremena sami sa sobom, pomoći će im da se stabilizuju.

Uzdržite se od dodatnih pitanja i razgovora, osim ako ih osoba sama ne pokrene.

Nemojte odmah pitati šta se dogodilo, odakle su došli i sl. Kad budu spremni, oni će to podijeliti s Vama. Ne pitajte ko je od rođaka ostao u zoni sukoba i zašto nije mogao da izađe. Nemojte ih propitivati ni o budućim planovima („Ostajete li dugo ovdje?“, „I šta ćete dalje?“ itd.). Ovi ljudi najvjerovatnije trenutno nemaju planova, jer ne znaju kad će se rat završiti, hoće li imati gdje da se vrate i kako dalje sa svojim životima. Život je za njih podijeljen na „prije” i „sada”, ali u njemu još nema mjesta za „poslije”.

Nemojte davati obećanja koja ne možete da ispunite („Sve će biti u redu“ i sl.). Ako osoba plače, pustite je da plače, ne zaustavljajte je, samo budite tu.

Pokušajte da organizujete aktivno i korisno slobodno vrijeme za djecu.

Djeca različito reaguju na novu situaciju, znaju da se bune, odbijaju da stupe u kontakt, da budu agresivna... Imajte u vidu da su takva ponašanja reakcije na stres koji su doživjela. Treba im dati vremena da se prilagode novim okolnostima, da prepoznaju svoja osjećanja i shvate zašto se tako ponašaju.

Korisne aktivnosti za djecu i aktivno slobodno vrijeme (slikanje, vajanje, sportske igre) pomoći će im da premoste ovaj period i vrate se u normalu.

Pomozite im da saznaju gdje mogu dobiti pomoć za interno raseljena lica u vašoj zajednici.

Vaša pomoć ili pratnja do odgovarajućih službi mogli bi im biti od velike pomoći. Sve važne informacije prenesite im u pisanoj formi (npr. poruke u Mesindžeru ili na parčetu papira). Osoba pod stresom nekad teže percipira informacije koje dobija verbalnim putem, ili ih ne pamti. 

Pokušajte da njihove pokušaje prilagođavanja na novi život ne doživljavate kao nezahvalnost.

Preseljenje i prilagođavanje na novu sredinu za mnoge ljude nije lako, čak ni u mirnodopskim uslovima. Kad se to dešava u vrijeme rata i zbog rata, onda je posebno teško. Do 23. februara 2022. godine, ljudi koji su se doselili u vašu zajednicu živjeli su u sasvim drugoj stvarnosti, imali svoje navike, posao i svoj dom. U jednom trenutku su izgubili sve, ili se bar sada tako čini. U procesu prilagođavanja, oni pokušavaju da se na neki način „vrate starom životu“, pa nerijetko postavljaju pitanja koja Vam mogu izgledati čudno i neprikladno: o frižideru, o toploj vodi, o vaj-faju, o nekoj posebnoj hrani, stanu i sl. Odgovorite ljubazno i objasnite sve opcije.

Ne podržavajte stereotipe i ne učestvujte u negativno obojenim pričama o interno raseljenim licima i izbjeglicama.

Izbjegavajte da se upuštate u emotivno obojene razgovore i negativne priče o ponašanju ljudi koji su se doselili iz drugih regiona i koji sada žive (ili su živjeli) u vašoj zajednici. Istinitost takvih priča uvijek treba provjeriti, sagledati ih što objektivnije i izvući zaključke kako bi se u budućnosti izbjeglo njihovo reprodukovanje. Imajte na umu da prepričavanje ovakvih priča može stvoriti negativan, stereotipni stav prema svim interno raseljenim licima. To bi na kraju moglo negativno uticati na sve i onespokojiti kako vas kao domaćine, tako i one koji su došli da žive s vama. 

Uključite ih u svoju zajednicu kad se malo opuste i steknu osjećaj sigurnosti.

Kad ljudi koji su bili primorani da napuste svoje domove stignu u novu sredinu, obično im treba tri do četiri dana se oporave, zadovolje svoje osnovne potrebe i steknu osjećaj sigurnosti. Nakon toga su najčešće spremni da se povežu i uključe u aktivnosti zajednice kako bi pomogli drugima. Ako osoba ne može da radi onlajn, predložite joj da se uključi u volonterske aktivnosti za dobrobit zajednice i zemlje u cjelini. Razgovarajte o mogućnostima, pozovite je i ohrabrite da se pridruži grupi. Na taj način joj pomažete da se udalji od svojih briga, uključi se u aktivni život zajednice i osjeti se korisnom.

Vodite računa o sebi i svojoj porodici i pomozite drugima – to će Vas osnažiti i dati Vam dodatni entuzijazam u životu.