Ko postavlja dijagnozu autizma
Simptomi
Rano prepoznavanje simptoma autizma ima veliki značaj – ono omogućava da se blagovremeno sprovede detaljna procjena djeteta i da se, u slučaju potrebe, dijete uputi na dodatnu dijagnostiku u ustanove sekundarnog i tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite.
Dijagnostikovanje
Dijagnoza autizma postavlja se nakon detaljnog posmatranja i ispitivanja djeteta, koje obavlja multidisciplinarni tim sastavljen od pedijatra, dječjeg psihijatra, psihologa i defektologa-logopeda.
Ne postoji dijagnostički test za autizam koji se zasniva na određenim snimanjima ili biohemijskim analizama. Dijagnoza se postavlja prvenstveno na osnovu posmatranja načina na koji se dijete igra i komunicira s drugim osobama i djecom, na osnovu razgovora s roditeljima o razvoju i funkcionisanju djeteta, kao i na upotrebi specifičnih instrumenata procjene za autizam za koje su stručnjaci obučeni (npr. CARS, ADI-R, ADOS).
Zdravstveni radnici i saradnici detaljno će procijeniti komunikacione sposobnosti djeteta, govorno-jezički razvoj, razvoj kognitivnih vještina, socijalnih vještina, vještina u igri, kao i motorni razvoj djeteta.
Roditeljima djece s potvrđenom dijagnozom autizma jasno se predočava koliko su simptomi ozbiljni, te koju je vrstu podrške, i u kom obimu, neophodno obezbijediti djetetu u budućnosti.
Podrška za dijete i porodicu
Neophodno je što prije uključiti dijete u program rane intervencije, kao mjeru razvojne stimulacije koja će biti usmjerena na one oblasti u kojima se ispoljavaju odstupanja. Zato je važno da Vaše dijete, od momenta kad primijetite da postoje odstupanja u razvoju do definitivnog dobijanja dijagnoze, bude uključeno u takav program, a da nakon toga nastavite s preporučenim intervencijama. Te intervencije obuhvataju individualni rad s djetetom, obuku roditelja i cijele porodice za stimulaciju razvoja djeteta u kućnim uslovima, kroz svakodnevne i rutinske aktivnosti, savjetovanje roditelja, podršku prilikom uključivanja djeteta u vrtić i sl.
Postoje razne barijere koje treba prevazići da bi se omogućilo rano postavljanje dijagnoze. Neke od njih su:
- nespremnost roditelja da prihvate činjenicu da postoji problem kod djeteta, ili njihovo teško suočavanje s tom činjenicom;
- kasno upućivanje djeteta od strane izabranog pedijatra;
- nedovoljno obučeno osoblje;
- nedostatak kadra za sprovođenje ranih intervencija.
Istraživanja pokazuju da je postavljanje rane dijagnoze autizma moguće – i to već sa 18 mjeseci. Tada je potrebno započeti s ranom intervencijom, a naučno je dokazano da ona daje najbolje rezultate u poboljšanju djetetovih sposobnosti u svim razvojnim oblastima.
