Vještina samoregulacije kod djece

Šta sve samoregulacija obuhvata?

Samoregulacija uključuje više vještina:

• Da prepoznamo i regulišemo osjećanja uzbuđenosti i frustracije
• Da se smirimo nakon nekog uzbudljivog ili uznemirujućeg događaja
• Da se usmjerimo na zadatak
• Da preusmjerimo pažnju na drugi zadatak
• Da kontrolišemo impulse i odložimo potrebe
• Da naučimo ponašanje koje je korisno u interakciji s drugim ljudima

Zašto su vještine samoregulacije važne?  

• Za učenje – na primjer, za usmjeravanje pažnje na zadatak, učitelja
• Da bismo se snalazili u odnosima s drugima – druženje se oslanja na vještinu zajedničke igre i aktivnosti, smjenjivanja, izražavanja osjećanja na prihvatljiv način
• Da bismo se ponašali na prihvatljiv način – na primjer, da kontrolišemo svoje impulse i odložimo neke potrebe
• Da bismo bili samostalniji – donosili odluke i upravljali svojim ponašanjem
• Da bismo uspješno izlazili na kraj sa stresom i snažnim negativnim emocijama

Samoregulacija se razvija od najranijih dana – bebe sisaju prst da se umire, ili skreću pogled u stranu kad im treba pauza od razgovora s Vama – ali je razvoj ove sposobnosti najintenzivniji nakon druge godine života i dalje, do odraslog doba. Tako djeca do treće godine već mogu da odlože nakratko potrebu za hranom, ali i dalje lako otmu igračku koja im se dopada na igralištu i upadaju u napade bijesa (tantrume) kad izražavaju nezadovoljstvo i frustraciju.

Djeca uzrasta 3–6 godina biće sve vještija u zajedničkoj igri s vršnjacima – sve bolje upravljaju svojim željama i idejama usklađujući ih sa željama i idejama drugih. Takođe, spremnija su da prate neka pravila ponašanja, na primjer, da šapuću u bioskopu. Još uvijek im je teško da se sasvim fokusiraju na svoj zadatak, ili da upravljaju snažnim osjećanjima, poput ljutnje ili ljubomore. Kad krenu u školu, postaju sve vještija u razumijevanju perspektive drugih i argumentovanju svog mišljenja, sve bolje izražavaju neslaganje bez svađe.

Samoregulacija se razvija u toplim, podržavajućim i podsticajnim okruženjima. Evo nekoliko savjeta: 

• Razgovarajte s djetetom o tome šta osjeća i analizirajte ponašanje koje je s tim osjećanjima povezano (npr. zašto se naljutilo i kako se tada ponašalo, šta je drugo moglo da uradi)
• Kad se Vaše dijete muči s nekom snažnom emocijom (najčešće strah ili ljutnja), pomozite mu da imenuje svoje osjećanje. Bolje je ako se takav razgovor vodi kad se dijete umiri.
• Pomozite svom djetetu da nađe dobar način da se umiruje, ponudite mu pomoć da se smiri kad vidite da se bori sa snažnim osjećanjima.
• Budite model za svoje dijete: pokažite mu sopstvenim primjerom kako se suočavate s nekom stresnom situacijom i imenujte šta Vi radite kad ste nečim uznemireni ili frustrirani.
• Pružite djetetu pozitivnu pažnju i uvijek pohvalite i istaknite neki njegov uspjeh u samoregulaciji („Vidjela sam kako si fino čekala red, bravo!“, „Svidjelo mi se kad si zamolio za igračku i sačekao da se on izigra“ i sl.).
• Nastojte da svoja očekivanja prilagodite djetetovim vještinama – tako mu pomažete da nauči da rješava izazove s kojima se susrijeće. 
• Budite veoma strpljivi, maloj djeci je veoma teško da se nose s jakim osjećanjima, da ih razumiju i izađu na kraj s njima.

Kad treba da se zabrinete?

Neka ponašanja vezana za samoregulaciju možda zahtijevaju da se konsultujete sa stručnjakom. Svakako to uradite ukoliko primijetite da Vaše dijete:

• ima tantrume (izlive bijesa) i teško izlazi na kraj sa snažnim osjećanjima češće nego druga djeca istog uzrasta;
• što je starije, ima sve više poteškoća da izađe na kraj sa snažnim osjećanjima;
• kad ga preplave snažne emocije, ispoljava ponašanja koja ugrožavaju njega ili druge;
• teško se disciplinuje i Vaši pokušaji da mu pomognete da upravlja svojim ponašanjem i reakcijama ostaju bez rezultata;
• postaje veoma povučeno i ispoljava manje socijalnih vještina nego druga djeca njegovog uzrasta.