Vodič za radosnije odnose s djecom

Kako se približiti svojoj deci: pet ključnih savjeta

1. Shvatite ozbiljno Vaše mališane – obraćajte im se kao malim naučnicima.

Djeca ne razmišljaju kao odrasli, što ne znači da je njihov način razmišljanja pogrešan. Za djecu je sve moguće. U dječjoj mašti fantazija postaje otkriće. Možete im saopštiti činjenice kad Vas pitaju, ali dajte im priliku da ih sami povežu. I podsjetite sebe da ih slušate s oduševljenjem, a ne kritički. Pružite tim fantastičnim umovima plodno tle za razvoj mašte odobravajući, a ne ismijavajući njihove ideje. 

2. Prepoznajte dječje namjere, naročito kad stvari krenu nizbrdo.

Koliko se puta desilo da Važe dijete želi da Vam pomogne u kuhinji ili u spremanju kuće, ali iz toga slučajno nastane neki haos? Žumance upalo u bjelance, mlijeko prosuto na pod, usisivač zaglavljen... U takvim situacijama, sjetite se da ono najznačajnije u postupcima mališana leži upravo u njihovim velikim i dobrim namjerama. Uvijek prvo prepoznajte te namjere i pohvalite ih, pa tek onda obratite pažnju na probleme koji su nastali. Kad stignete do „haosa“, prosto konstatujte, opišite šta vidite, a dodatne instrukcije dajte samo ako je potrebno da bi se stvari ponovo dovele u red. Ukoliko primijetite da je malo mlijeka završilo na podu, sačekajte s komentarima, možda će dijete i samo požuriti da to obriše. Djeca, kao i odrasli, uče rješavajući probleme i u tome im možete pomoći intervenišući kad vidite da su u nedoumici kako dalje. Ne zaboravite: bez obzira na sve, namjere djeteta ostaju čiste i vrijedne prepoznavanja.

3. Ne navaljujte na djecu da se uključe u aktivnost – opisujte im šta vide.

Kad dijete ne pokazuje interesovanje da se uključi u neku aktivnost, Vaše navaljivanje ga može još više odbiti. S druge strane, ako pokazujete povjerenje u želju djeteta da se pridruži, to može pomoći da ono poslije izvjesnog vremena sâmo napravi taj korak. Obratite pažnju na ono što dijete posmatra i opisujte mu šta vidi. Djeca obično žele da se uključe u igru s drugom djecom. To važi i za šestogodišnjaka koji je ljutito napustio utakmicu i za jednogodišnju bebu koja se našla u sobi punoj djece. Neka djeca jednostavno više oklijevaju, ona vole da posmatraju sve dok se ne uvjere da je došao pravi trenutak da se pridruže igri. U njihovom slučaju, posmatranje vodi akciji. Zato posmatrajte zajedno s njima i pritom im opisujte šta vide, to je najbolji način da im pomognete da se uključe u igru.

4. Izbjegavajte stalno postavljanje pitanja – dovoljno je da prokomentarišete ono što rade.

Pitanja, iako neophodna na putu ka saznanju, često znaju da zatvore vrata komunikacije s djecom. Jedan od razloga je to što pitanja često odrasle stavljaju u povlašćeni položaj tokom razgovora, dajući im izvjestan stepen kontrole nad djetetom – a to djecu automatski odbija. Nasuprot tome, ako samo konstatujete ono što opažate, na primjer, ako kažete: „Čini mi se da si sad zauzet“, to može doprinijeti započinjanju razgovora. Vaše dijete će možda klimnuti glavom, možda će nastaviti da se igra, ili će pak početi da Vam priča o onome što radi – u svakom slučaju, ono tada osjeća da ima kontrolu nad situacijom i da može izabrati kako da odgovori, što je podsticajno za komunikaciju.    

5. Slušajte šta djeca vole ne pokušavajući da to odmah promijenite.

Kad se Vaše dijete oduševi nekom igračkom u prodavnici, izbjegavajte da odmah iskazujete sopstveni stav prema tom izboru. Na primjer, umjesto pridikovanja o tome koliko igračaka već ima ili kako je to preskupo, bolje jednostavno recite: „Vidim da ti se ova igračka baš sviđa.“ I odmah ćete osjetiti tu magičnu povezanost za kojom ste možda tako dugo čeznuli. Imajte na umu da se magija događa onda kad ste spremni da izađete iz sopstvene zone komfora.

Isto važi i za slučaj kad se Vašem djetetu nešto ne sviđa. Ubjeđivanje s djecom oko onoga što vole ili ne vole ne samo da je uzaludno, nego i povećava djetetov otpor, čineći distancu između vas još većom. Djeci se jednog dana nešto sviđa, a već sljedećeg ne i to je nešto što ne moraju da obrazlažu – imaju pravo na eksperimentisanje dok ne formiraju konačni stav.

Ono što se djeci sviđa čini osnovni dio njihovog identiteta i postaje presudno važan element u njihovom ličnom kompasu, koji će ih voditi kroz život. Najbolji način da pomognete svom djetetu da na tom životnom putu ne izgubi sebe jeste da mu omogućite da razvija svoj ukus, da nauči šta voli, a šta ne voli, šta mu pričinjava zadovoljstvo, a šta ne. Na kraju krajeva, ono što volite i što vam se sviđa definiše ono što jeste – ko ste to vi.