Najljepši poklon za djecu: posvećenost njima sada i ovdje

Vaša pažnja, ljubav i prihvatanje

Kad se približe praznici i period darivanja, mnogi roditelji će sebi iznova postaviti isto pitanje: šta pokloniti djeci a da to ima više smisla od puke reprodukcije onoga što vide u reklamama i što su i sami možda već počeli da doživljavaju kao sopstvene želje? 

Psiholozi kažu da je jedan od razloga zbog kojih djeca požele ono što se reklamira – želja za porodičnom idilom. Idilična slika roditelja koji se igraju sa svojom djecom prateći je element mnogih reklama koje djeca upijaju. Potreba za pažnjom, ljubavlju, prihvatanjem nikada ne zastarijeva i vrlo često oblikuje dječje želje. Zbog toga, ne gledajte dalje od sebe i svojih najbližih kad budete razmišljali o ovogodišnjem poklonu. Neka to ovoga puta bude poseban poklon, poklon za cijelu godinu – Vaša odluka da se svakoga dana, makar samo na pet minuta ukoliko Vam obaveze ne dozvoljavaju više, posvetite svom djetetu. Ako imate više djece, važno je da izdvojite posebno vrijeme za svako od njih pojedinačno.

Vidjeti dijete

Zašto je to toliko važno, zapitaće se neki od vas. Zar nije ljepše osmisliti neku zajedničku igru u kojoj će učestvovati cijela porodica? Odgovor je jednostavan: važno je zato što svako dijete ima jasno izraženu potrebu da ga roditelj stvarno vidi – a ne samo gleda onda kad je pozvan da to učini – i prihvati onakvim kakav jeste, što u biti predstavlja kamen temeljac djetetovog samopoštovanja, budućih aspiracija i osjećaja opšte psihofizičke dobrobiti. 

Koliko puta ste čuli svoje dijete kako uzbuđeno viče: „Mama, vidi me! Tata, vidi šta ja mogu!”, ili ožalošćeno: „Nisi me vidjela...“? Djeca imaju „super senzore“ i znaju kad ih stvarno vidimo, a kad ih samo gledamo dok nam misli lutaju ko zna kuda. Roditelji, zatrpani lavinom dnevnih zahtjeva i problema, a istovremeno s velikom željom da svojoj djeci pruže mnogo više od onoga što su sami u djetinjstvu imali, pokušavaju da primijene tzv. multi-tasking pristup i u porodičnim okvirima. Trče s telefonima ili drugim uređajima moderne tehnologije, uvijek u žurbi da pročitaju, prate, odgovore... i onda se s tako rasijanom pažnjom okreću ka djeci, uz kratke i uobičajene komentare. Djeca to doživljavaju kao nedostatak pažnje, pa onda počnu da navaljuju s još većom žestinom – sve dok roditelju ne pukne film, pa se od strpljivog i modernog mirotvorca odjednom pretvori u aždaju koja bljuje vatru. Dijete ustukne i zanijemi na tren, a potom uzvraća udarac kad se najmanje nadate... Kako izaći iz ovog začaranog kruga i doživjeti te momente potpune prisutnosti sada i ovdje za Vas i Vaše dijete?

Kako biti prisutan sada i ovdje za svoje dijete?

Biti sada i ovdje za svoju djecu ne znači samo vidjeti ih u njihovom punom sjaju i pažljivo slušati što govore, već i pokušati sagledati kako stvari izgledaju iz njihovog ugla, uživjeti se u njihovu situaciju. Potrudite se da shvatite šta osjećaju i koja to njihova potreba jeste ili nije zadovoljena. Empatija će Vam pomoći da promijenite svoj ustaljeni obrazac reagovanja. Ukazaće Vam se novi put ka uspostavljanju odnosa, koji otvara vrata komunikacije i u krajnjem – otvara put do dječjeg srca. 

Međutim, sagledavanje situacije iz ugla djeteta nije jednostavna i spontana aktivnost. Ono iziskuje našu prisebnost i pažnju, uz svjestan napor da se imenuju osjećanja koja su obuzela dijete i da se prepozna potreba koja stoji iza njih. Mnogi roditelji u toku svog odrastanja nisu imali priliku da se suoče sa sopstvenim osjećanjima i da ih prihvate – ona su često bila potiskivana ili čak negirana, naročito ako se radilo o strahu, zabrinutosti, stidu, osjećaju krivice itd. Neophodno je vježbati jezik saosjećanja i prihvatanja da bi on prešao u naviku, da bi ga djeca usvajala i tako učila kako da ovladaju, a ne da robuju svojim osjećanjima. Istraživanja iz interpersonalne neurobiologije ukazuju na iscjeliteljsku moć empatije.

Povezanost dječjih osjećanja i ponašanja

Kad se djeca dobro osjećaju, onda se tako i ponašaju. Roditelji im mogu pomoći da se dobro osjećaju – prihvatanjem njihovih osjećanja. Problem je što odrasli obično to ne rade. Štaviše, oni djetetu često šalju upravo suprotnu poruku a da toga nisu ni svjesni, na primjer, kad mu govore: „Ma nije moguće da ti je tako teško…“, „To govoriš samo zato što si umoran…“, „Nema razloga za ljutnju...“, „Nema čega da se bojiš...“, „Hajde, što se stidiš!“ Stalno negiranje dječjih osjećanja može da ih zbuni, još više naljuti, a u krajnjoj liniji, uči ih da ne obraćaju pažnju na svoja osjećanja i da im ne vjeruju. 

Umjesto takvog pristupa, probajte da ih slušate s punom pažnjom, prepoznajući i imenujući njihova osjećanja. Ili, ukoliko procijenite da ćutanje više pogoduje datoj situaciji, položajem tijela dajte djetetu do znanja da pažljivo slušate. Pokušajte da utvrdite šta je to što dijete stvarno želi. Vaše dijete će doživjeti olakšanje što ste ga razumjeli, pa i ako ne bude moguće da mu se želja ostvari.

Nekad te dječje želje možete makar u mašti ispuniti, na primjer: „Znam, razočarana si što je sada tako hladno i ne možeš da se brčkaš u plićaku, a more kao da te doziva svojom divnom plavom bojom... Voljela bi da skačeš i prskaš se do mile volje, da bacaš loptu, voziš tvoj gumeni čamac...“ Govorite o svemu što mislite da Vaše dijete želi i da mu se sviđa. Ukoliko potvrđuje, na dobrom ste putu. Možda će i plakati i očajavati dok govori, ali nemojte misliti da je to loše i da ste pogriješili u pristupu. Naprotiv, to znači da je taj momenat Vašeg razumijevanja omogućio djetetu da oslobodi čitavu lavinu nagomilanih osjećanja vezanih za ko zna koliko raznih neostvarenih želja i teških situacija s njegove tačke gledišta.

Ako omogućite djeci da izraze svoja osjećanja, rezultat će biti višestruko pozitivan, kako po njih tako i po Vas – biće opušteniji i spremniji za saradnju. Zbog toga je važno odoljeti iskušenju i ne reagovati grubo na ljutnju i bijes koji pokazuju, a iza kojih se najčešće kriju strahovi, tuga i suze, kako navodi čitav niz autora koji se bave roditeljstvom.

Regulisanje vlastitih osjećanja

Djeca se pred roditeljima osjećaju najsigurnije da iskažu svu „muku“ koja ih je zadesila u toku dana. Nemojte se iznenaditi ako Vam vaspitači (ili neka druga osoba koja se starala o Vašem djetetu u toku dana) kažu kako je Vaše dijete bilo fantastično u vrtiću, a onda kod kuće izbije čitava bura emocija, koja u najgorem slučaju preraste u tantrum. Ostati smiren u takvim trenucima veliki je izazov za roditelje. Najteži dio roditeljskog poduhvata upravo i jeste regulisanje vlastitih osjećanja. Time se vrijedi pozabaviti zarad psihofizičke dobrobiti svih članova porodice. Svaki mali dnevni pomak na duge staze može dati značajan boljitak.

Sagledavanje stvari iz dječjeg ugla omogućiće Vam da im ukažete poštovanje, da pokažete da ih razumijete i da tragate za rješenjima koja zadovoljavaju i Vaše i njihove potrebe. Što je najvažnije, to će Vam pomoći da kontrolišite sopstvene izlive emocija. Kad Vas dijete iznervira, važno je da u njemu ne vidite neprijatelja, već biće koje teži zadovoljenju svojih potreba – baš kao i Vi. 

U jeziku saosjećanja nema okrivljavanja, prijetnji i ucjenjivanja. Takav pristup podrazumijeva otvorenost za osjećanja, za izražavanje ljutnje bez povređivanja i ukazivanje poštovanja i djetetovim i sopstvenim potrebama. Ako uspijete da razvijete takav odnos, znajte da time omogućavate svojoj djeci da odrastu u brižne i odgovorne ljude.

Za kraj, pokušajte da se u vrijeme praznične dokolice predate ljepoti sadašnjeg trenutka i uživate zajedno sa svojim djetetom – bilo da ga gledate u oči, držite za ruku, uživate u mirisu kose ili smijehu koji odjekuje. Uspostavljanje toplog međuljudskog odnosa s djecom prvi je korak na dugom i zahtjevnom putu vaspitanja. Ako taj korak niste spremni da napravite, svi ostali biće mnogo teži, ako ne i nedostižni.